Bilježnica moje duše

  Neki ljudi se povuku da bi pronašli sebe. Neki da bi izbjegli ono što su pronašli. Razlika se uvijek vidi u tome da li se vrate razgovoru. Postoji uvriježeno mišljenje da muškarci bježe od dobrih žena. Možda neki zaista i bježe. Ali ne zato što su te žene previše dobre, nego zato što ih pored njih više nije moguće lagati samoga sebe. Dobra žena nije ogledalo koje pokazuje samo vrline. Ona pokazuje i potencijal. Ono što čovjek jeste, ali i ono što bi mogao postati. Jer je vidjela u njima ono što su godinama potiskivali u sebi, ono što im decenijama niko nije rekao da posjeduju, ono što nisu uspjeli osvijestiti niti uz jednu ženu do sada..Iz razloga što rasti i biti bolji od sebe a u odnosu na jučer, može se samo u stvarnom odnosu i uz zrelu ženu. A to nije uvijek ugodan prizor. Lakše je ostati u poznatom nego zakoračiti u vlastiti rast. Ipak, nisu svi odlasci isti. Postoje muškarci koji ne odlaze od žene, nego od verzije sebe koju su do tada poznavali. Povuku se u tišinu, u preisp...

   Postoje ljudi koji cijelog života traže ljubav, a kada im konačno pokuca na vrata, prvi požele pobjeći.. Nekada sam mislila da ljudi bježe od osoba. Danas mislim da mnogo češće bježe od osjećaja koje te osobe u njima probude. Žele bliskost. Maštaju o njoj. Govore kako im nedostaje neko kome mogu vjerovati, neko uz koga mogu spustiti gard i biti ono što jesu. A onda, kada se takva osoba pojavi, počinje nešto neobično. U početku daju sve od sebe. Pažnja, poruke, interesovanje, prisutnost. Kao da žele nadoknaditi sve propuštene godine. Kao da su napokon pronašli ono što su tražili. Psihologija za dio takvog ponašanja koristi izraz love bombing -intenzivno obasipanje pažnjom, emocijama i osjećajem posebnosti. Iako ponekad može biti manipulacija, često je nešto sasvim drugo. Strah. Jer lako je sanjati ljubav dok je daleko. Mnogo je teže primiti je kada postane stvarna. Neki ljudi su kroz život naučili da ljubav boli. Da bliskost završava razočaranjem. Da povjerenje ima cijenu. I...

 Postoje ljudi čije emocije nikada nisu bile upitne.. Osjete se u načinu na koji izgovore nečije ime. U pjesmama koje biraju. U pažnji koju poklanjaju sitnicama. U trenucima kada misle da ih niko ne posmatra. Takve emocije ne treba dokazivati, jer se prepoznaju gotovo instinktivno. Ipak, postoji jedna neobična životna zamka. Ponekad nije dovoljno da osjećaji postoje. Ponekad nije dovoljno ni da budu iskreni. Jer osjećaj koji ostane zarobljen između srca i djela s vremenom počinje da gubi snagu. Ne zato što je manje vrijedan, nego zato što je ostavljen da živi tamo gdje ništa ne može rasti, u prostoru između želje i odluke. Čudno je kako ljudi često lakše priznaju emocije svima drugima nego onome kome su namijenjene. Prijatelji ih vide. Porodica ih nasluti. Poznanici ih prepoznaju kroz osmijeh, pogled ili pažljivo odabranu pjesmu. Samo osoba kojoj bi te emocije trebale biti izgovorene ostane da ih skuplja iz tragova, znakova i nedovršenih rečenica. I tako počinje život između redova...

 Postalo je gotovo moderno govoriti o emocijama.. Ljudi danas znaju sve psihološke termine, prepoznaju “traume”, citiraju pjesnike, dijele tekstove o ljubavi, ranjivosti i povezanosti. Znaju tačno objasniti zašto se povlače, zašto se boje bliskosti i zašto im je potreban prostor. Ali negdje usput, između svih tih velikih riječi, kao da su zaboravili ono najjednostavnije - ostati. Ostati kada odnos prestane biti zanimljiva misterija i postane stvaran život. Kada više nije dovoljno poslati pjesmu, lajk ili metaforu, nego sjesti preko puta nekoga i biti dosljedan. Možda je najveća ironija modernih odnosa to što nikada nismo više pričali o ljubavi, a nikada manje znali kako da je živimo. Danas ljudi žele povezanost bez odgovornosti. Prisustvo bez obaveze. Bliskost koja neće poremetiti njihov komfor. I zato mnogi odnosi ostanu zaglavljeni između: “sviđaš mi se” i “nemam kapacitet”. Između pažnje i distance. Između čežnje i bijega. A onda žene poput nje počnu misliti da traže previše sam...

 Da li to ljudi danas bježe od emocija ili od odgovornosti? U današnje vrijeme ljudi su postali nevjerovatno vješti u stvaranju emocije, ali sve manje sposobni da preuzmu odgovornost za ono što tom emocijom probude u drugome. Znaju kako da osvoje pažnju. Kako da pošalju poruku u pravo vrijeme. Kako da nekome uljepšaju jutro sa “dobro jutro, mila”, da noć zatvore nježnošću, da između dvoje ljudi stvore osjećaj posebnosti i bliskosti. Znaju da riječima probude sigurnost, prisutnost i naviku da nekoga očekuješ u svom danu. I upravo tu nastaje problem. Jer mnogi danas pažnju koriste kao uvod u odnos, ali ne i kao njegov nastavak. Na početku se ne štedi na: porukama, emociji, komplimentima, simbolima, pjesmama, ni osjećaju da si nekome važan. A onda, čim druga strana spusti gard i počne osjećati stvarno, nastupi ono čudno povlačenje. Kao da ih preplaši dubina koju su sami stvorili. Poruke postanu kraće. Odgovori sporiji. Toplina se prebaci u tragove, u pjesmu na storyju, u simbol, u pog...

Mali je Nebeski svod da izmjeri moju Ljubav. Preko dana sam Lahor, koji Te nježno voli. A noću poput Meteora, žustro Ti letim u naručje. Ako me i ne vidiš, znat ćeš da sam tu. Raznježi me ta spoznaja da me osjetiš. A Ti..? Ti se mangupski nasmiješ uglovima usana i mudro šutiš. Ali oči te odaju,  Mangupe. Cakle se na Mjesečini i vesele se meni. Poput Leptira si. Nježan a snažan. Anđeo u Vragu. Dječak u Muškarcu. Pratiš me. Pozorno me slušaš kada pričam. Poput djeteta se veselim kada dolaziš. Sve mi Tvoje nedostaje, sve Tvoje volim i Srcem te grlim. Mali je Nebeski svod. Da Ti oda, koliko. #Bilježnicamojeduše Izvor photo-Pintetest

 Grad nikada ne pita koliko imaš godina kada se zaljubiš. To pitaju ljudi. Pogledi. Tišina između rečenica. On je bio jedan od onih muškaraca koji su naučili da nose vrijeme na sebi uredno, dostojanstveno, gotovo kao odijelo. Sijede su mu stajale bolje nego što je očekivao, a iskustvo… dolazilo je u tragovima, ne uvijek u mudrosti. Jer godine ne nauče čovjeka svemu. Posebno ne kako da ne osjeti. I nije ga mučila samo ona. Mučilo ga je ono što ona u njemu budi, potreba da ponovo vjeruje da nije izabran slučajno. Da nije tu zbog navike, usamljenosti ili trenutka, nego zbog nečega što se ne može objasniti na prvi pogled. U svijetu gdje se emocije često mjere trajanjem, a ne dubinom, on je želio barem jednu koja neće morati da se dokazuje. Grad ni nju nije pitao koliko puta je već naučila da prepozna iste priče u drugačijim ljudima. To se vidi kasnije - u načinu na koji sluša, a ne prekida. Ona nije bila od onih koje vjeruju na prvu. Ne zato što ne žele, nego zato što su jednom davno n...

 Život ima neobičan smisao za ironiju.. Baš kada pomisliš da si naučio šta želiš, on ti pošalje ono od čega si bio siguran da ćeš ostati daleko. Kažu da čovjek najviše izbjegava ono što ga najviše može promijeniti. Ne iz slabosti, nego iz uvjerenja da zna šta mu pripada, a šta ne. I on je vjerovao da zna. Imao je svoje kriterije, svoja “nikad” i svoje tihe granice preko kojih se ne ide. Nije to bilo iz površnosti, više iz potrebe da svijet drži urednim, razumljivim, pod kontrolom. Ali život ne raspravlja. Ne objašnjava. Samo u pravom trenutku donese upravo ono od čega smo okretali pogled, na šta smo se zgražavali, od čega smo bježali. I ne pita da li si spreman. Njihov susret nije bio dramatičan. Nije bilo velikih riječi, niti trenutka koji se pamti kao prekretnica. Više kao tišina koja se zadrži duže nego što bi trebala… i ne ode. I tada se, bez velike buke, susretnu dva svijeta: onaj koji vjeruje očima i onaj koji govori tišinom. Ona nije bila ono što bi nekada primijetio. A ipak...

 Ponekad se zapitam..da li je gore kada neko ne osjeća ništa, ili kad osjeća-ali nikad ne ostane dovoljno dugo da to postane stvarno? Postoje žene koje ne traže savršenstvo. Traže samo da ono što se govori - bude i življeno. A onda im se desi neko ko ne dolazi sa jasnoćom, nego sa osjećajem. Ne najavi se velikim gestama. Ne obeća ništa konkretno. Ali zna tačno gdje da dodirne riječima. I ona osjeti. Ne zato što je naivna, nego zato što prepoznaje toplinu. Zato što vjeruje da iza nje postoji kontinuitet. Ali ne postoji. Toplo-hladno. Blizu-daleko. Prisutan u riječima, odsutan u djelima. Održavanje kontakta bez stvarnog ulaženja u odnos. I tu počinje ona tiha zbunjenost koju niko sa strane ne vidi. Jer nije problem u nedostatku emocije. Problem je u njenoj neusklađenosti. On zna reći da je poželjna. Zna stvoriti osjećaj bliskosti. Zna probuditi želju. Ali ne zna - ili ne želi - ostati u tome. A ona ne traži mnogo. Ne traži savršen tajming. Ne traži stalnu pažnju. Traži samo da ono št...

Dani  se pretvaraju da su blagi, a između nas ostaje sve ono što se ne izgovara. Mraz tiho ulazi, kako bi nas primakao jedno drugome do kraja da ne bude ničega što se može sakriti. Približavam ti se lagano kao nepoznatom pismu koje je preživjelo previše premetanja i još uvijek pamti dodir. Čitam te polako, dok svaka praznina između tvojih misli postaje moj nespokoj. Oko nas prašina svjetlosti, pokušava odglumiti mir, ali ne zna ništa o onome što nosimo u sebi. Ono što je nekada bilo sveto ostaje po strani, i posmatra iz daljine. Naše ruke pronalaze jedna drugu bez dogovora, bez objašnjenja, bez razloga, kao da su se oduvijek tražile u mraku. Nepoznato je gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja, jer zrak između naših usana postaje zajednički, udisaj koji se dijeli bez pitanja. U nama se kovitla tiho i opasno, nešto što ne traži dopuštenje i ne priznaje granice koje smo ranije postavili. Jedno prema drugom padamo bez dramatike, bez objašnjenja, kao da je to jedini prirodan smjer. Ne mo...

 Ponekada treba samo sačekati trenutak, misao, momenat, sudbinu.. Nekako  s vremenom naučiš da ne mora sve odmah imati smisao. Neke stvari dođu tek kad ih prestaneš požurivati. Kad se umoriš od traženja odgovora i samo... ostaneš. Nije to odustajanje. Više liči na povjerenje koje se ne izgovara naglas. Kao da u sebi nosiš tihu sigurnost da te život, uprkos svemu, ne vodi pogrešno. Strpljenje me više ne podsjeća na čekanje. Podsjeća me na disanje kroz nepoznato, na dane koji ne obećavaju ništa, a ipak u sebi nose nešto važno. I sve te male, nevidljive borbe, svi ti trenuci kad si mislila da stojiš u mjestu  u stvari su te negdje vodili. Danas to vidim jasnije. Najljepše stvari nisu zakasnile. Samo su dolazile putem koji nisam znala prepoznati ranije. ✍️ I ono što je za mene, nikada me nije zaobišlo. Samo je čekalo da i ja budem spremna da ga dočekam. #Bilježnicamojeduše Izvor photo-Pinterest

 Zasvijetli broj  i srce već zna da dolaziš. Na starom mjestu čekaš me raširenih ruku. Zagrljaj prvi, poljubac tih, i grad omekša pod našim koracima. Ruka u ruci, pogled u pogled. Ništa veliko, a sve tu. Na mjestu gdje nas znaju po blizini, po osmijesima, po ljubavi što ne traži dokaz. Na rastanku zadržiš me sekundu duže. Poljubac što ostaje. I nježne riječi. Pa odem, a u meni svjetlo što traje. Jer tako se voli. Ne mnogo. Samo stvarno. #Bilježnicamojeduše Izvor photo-Pinterest

 Ponekad ne dođe nova ljubav. Dođe samo nečija stara rana prerušena u pažnju. Danas ljudi prečesto prilaze jedni drugima ne zato što su spremni za ljubav, nego zato što nisu spremni za samoću. I tu nastaje najveća zabluda ovog vremena. Neko se pojavi nježno. Neko djeluje pažljivo. Neko probudi ono uspavano u nama što smo jedva smirili. I taman kada čovjek pomisli da je možda došlo nešto iskreno, ispostavi se da nije došla ljubav…nego nečiji umor, nečija praznina, nečija nedovršena prošlost. Jer nisu svi koji priđu došli da ostanu. Neki dođu samo da ih na trenutak manje boli. I baš tu mnogi pogriješe. Pomiješaju pažnju sa namjerom. Bliskost sa iskrenošću. Prisustvo sa emocijom. A nije svako “tu sam” zaista ostajanje. Nekad je to samo predah između dvije tuge. Zato bi danas, više nego ikad, trebalo znati stati i sebi priznati istinu: Ne prilazi nekome ako još uvijek nekog drugog nosiš u sebi. Ne traži novu bliskost dok ti srce još uvijek vodi stare razgovore. Ne budi nečija nada ako ...

 A zrela ljubav?… Ona dolazi tiše. Ali kad dođe, u sebi nosi i mladost i vječnost. ✍️ U zrelim godinama ljubav se ne broji po neprospavanim noćima, ni po vatri koja plane brzo pa se isto tako ugasi. Ne mjeri se više ni po ludim koracima srca što u mladosti ne pitaju kuda idu. Jer mladost voli naglo. Zaneseno. Neobuzdano. Kao oluja što ne zna stati. A zrela ljubav…? Ona dolazi tiše. Ali kad dođe, u sebi nosi i mladosti vječnost. U njoj još živi onaj stari žar što je nekad gorio bez razuma, ali sada zna kako da grije, a da ne opeče. U njoj još ima strasti, i te kako je ima… Samo ona više ne traži da bude skrivena. Ona se osjeti u načinu na koji te neko pogleda, kao da si mu mir. U načinu na koji ti prilazi, bez velike buke, a opet kao da je stigao tačno tamo gdje je oduvijek trebao biti. U zrelim godinama ruke su možda umornije. Koža možda nježnije nosi tragove vremena. Kosa možda već šapuće svojim srebrnim nitima da je život prošao kroz nju. Ali baš tada… Zagrljaj postaje topliji. D...

  Da je takvih više, i nemir bi znao kada da utihne. I rijeke bi bez kolebanja nalazile svoje korito, a nebo ne bi moralo svake noći da dokazuje koliko u sebi može svjetla da ponese. I sve ono što godinama luta, kao da traži svoje mjesto pod suncem, odjednom bi znalo gdje pripada. I pragovi bi prestali da budu čekanje. I raskršća bi imala odgovor. I putevi ne bi vodili u prazno. I daljine ne bi bile tako daleke. Sve bi nekako imalo svoj red. Svoju mjeru. Svoje zašto. Nekada su baš te bile tiha vrijednost vremena. Nisu ih prepoznavali po imenu, po imanju, nego po snazi koju nose a da je nikada ne nameću. Po tome koliko mogu sačuvati, izdržati, prešutjeti, a ipak ostati svoje. Zato i umiju da prođu kroz svijet pun buke, a da ih ne dotakne svako. Jer ne zastaje duša svuda gdje je pogled pozvan. Niti se srce daje svakome ko zna da priča. Postoje oni koji gledaju. I postoje oni koji zaista vide. A razlika između toga prevelika je. Zato nikada nije ni bilo presudno ko je primijetio. Važn...

 Zrela ljubav zna šta je privatnost, ali nikada ne pristaje da bude nečija tajna. Tajna veza ili veza u tajnosti? A ne… neka hvala. Ko voli - neka izvoli. Ali postoje stvari koje, ma kako ih danas pokušavali upakovati u “diskreciju”, “privatnost” ili “zaštitu od tuđih pogleda”, ipak imaju svoje pravo ime. I treba ih nazvati onako kako jesu. Jer nije isto biti privatan i biti skriven. Nije isto čuvati intimu i biti nečija tajna. Nije isto graditi odnos u miru i držati nekoga u sjeni. A upravo se tu danas najčešće brišu granice. Mnogi će reći da ne žele izlagati svoju vezu drugima. I to je sasvim razumljivo. Niti svaka ljubav treba publiku. Niti svaka bliskost mora biti javna. Niti je išta vrijednije samo zato što je objavljeno, pokazano ili potvrđeno pred svijetom. Ali… Zrela ljubav zna šta je privatnost, ali nikada ne pristaje da bude nečija tajna. To je razlika koju mnogi svjesno zanemaruju. Privatnost je izbor da nešto sačuvaš. Tajnost je odluka da nešto sakriješ. Privatnost ima ...