Bilježnica moje duše

 Nisu svi ljudi za ljubav. Neki su samo za igre. Tamo gdje je nečije srce ulog, nije lijepo da se boravi. ✍️ Treba stvari nazvati pravim imenom. Jer kad god ljudi počnu da uljepšavaju, umanjuju, prekrštavaju i zamotavaju istinu u ukrasni papir, suština ostaje ista. Samo što je sada ljepše upakovana laž. A laž, ma kako je obukao, i dalje ostaje laž. Pa da se razumijemo. Ne postoji na ovoj planeti muškarac koji iskreno voli ženu, a da mu je svejedno što je ona dostupna svima. Na izvol’te. Za svaki poziv. Za svaku poruku. Za svaki mig, osmijeh, potrebu, dosadu, prazninu. Pogotovo muškom svijetu. I toga svaka žena treba da bude svjesna. Ne da sebi vrti filmove. Ne da glumi nedostižnu, a ustvari je dostupna na klik. Ne da planski izaziva ljubomoru. Ne da testira tuđe granice samo da bi sebi nahranila ego. Jer poštovanje se ne gradi igrama. Ne gradi se scenama. Ne gradi se taktikama. Poštovanje se gradi ponašanjem. Isto tako, ne postoji ni žena koja zaista može poštovati muškarca koji je...

  ✍️ U polumraku, među dimom i tuđim glasovima, stajao si mirno kao nešto poznato što prvi put vidiš. Na licu umor, u očima mir, a u toj tišini oko tebe nešto što se ne traži, nego prepozna. Ne znam jesam li te pronašla ili me do tebe dovelo ono što duša pamti i prije mene. Samo jedan pogled i sve su riječi postale suvišne. Kao da se nisu srele oči, nego dvije tišine što se odavno znaju. Bez dodira. Bez glasa. Bez ijednog pitanja. A opet, tako duboko kao da je srce prepoznalo svoje. Jer postoje susreti koji ne liče na početak, nego na sjećanje. I postoje ljubavi koje ne dolaze da ostanu, nego da nas podsjete da smo ih oduvijek nosili u sebi. #Bilježnicamojeduše Izvor photo-Pinterest

 Nije svaki muškarac otac. Kao što nije svaki muškarac - muškarac. Ima ih ja kada vam kažem. Znam ih, vidjela sam, upoznala sam. Ima i onih muškaraca koji su i majka i otac svojoj djeci. Onih koji se nakon razvoda od supružnika nisu razveli i od djece, pa uredno nastavili sa “momačkim” životom prepuštajući ženama sav teret istoga, kako to inače bude. Ima ih. U manjini su, ali ih ima. Pravih roditelja. Graditelja. Stubova kuće. Onih koji su ustajali tokom noći, hranili, previjali, uspavljivali svoju mladunčad. Koji su uzimali bolovanja, nosili po ljekarima, skidali temperature, bdjeli uz postelju. Onih koji su čuli prva gugutanja, prve riječi, prve korake, prve osmijehe. Koji su negdje među knjige ostavili napisana prva slova, jer to je štivo najedukativnije. Ima ih koji su žurili na posao, a trčali sa djetetom u jednoj, a školskom torbom u drugoj ruci. Koji su “ulijetali” posljednjeg minuta da ne zakasne na školske časove, predstave, manifestacije. Ima ih koji su preležali sve bogi...

  U vremenu kada je sve dostupno na dodir ekrana, postalo je gotovo luksuz sresti nekoga ko zna biti stvarno prisutan. ✍️ Život se, čini mi se, danas sve češće pokušava svesti na ono što nikada nije ni bio. Na ekran. Na notifikaciju. Na nečije “tu sam” koje traje taman koliko i nečija dosada. Na lajk koji dođe brzo, a ne znači ništa. Na srce poslano usput, bez težine, bez namjere, bez stvarne topline iza njega. Na poljubac u poruci, kao zamjenu za usne koje nikada nisu stigle ni blizu. Na status. Na beskrajne poruke u inbox. Na privid nečije pažnje koja se lako daje, jer ništa stvarno ne košta. I možda je upravo tu nastao najveći nesporazum našeg vremena. Počeli smo miješati lonce i poklopce. Počeli smo vjerovati da je prisutnost isto što i dostupnost. Da je pažnja isto što i namjera. Da je dopisivanje isto što i odnos. Da su riječi isto što i djela. Da je nečija učestalost isto što i nečija ozbiljnost. A nije. I nikada neće biti. Jer mreže su, koliko god bile korisne, postale i sa...

 Neke žene ne traže da budu izabrane. One samo čekaju onoga koji će znati šta znači ostati. Nije svako spreman za ženu koja zna čija je. ✍️ Žena koja je odana, to je ona žena koja zna čija je. I dok broji svoje korake pod Nebeskim svodom, iz nje izbija čestitost. Ona je zauzeta - ne zato što je neko posjeduje, nego zato što pripada onome što osjeća, onome što bira i onome što u sebi nosi kao zavjet. Svjesna je sebe i svijeta oko sebe. Zna da slobodno može činiti šta god poželi. Zna da može otići gdje hoće, stati gdje hoće, nasmijati se kome hoće, živjeti kako hoće, ali je se ipak ne može namamiti. Jer ona zna kome pripada. To je osvojena žena. Ne ona koju je neko “imao”, nego ona koju je neko dotakao tamo gdje se ne dolazi riječima, već istinom. Duša joj nije na prodaju, a njeno tijelo nema cijenu. I kada je ničija, dobro zna čija je. Ima sve… i to sve ne pruža nikome. Osim onome koga u srcu nosi. A možda je upravo u tome njena najveća snaga, i njena najveća rijetkost. Jer današnji...

✍️ Ne prodaji pod ljubav ono što je samo zapamćeno, a nikada osjećeno. Ljubav nije slika mrtve prirode na zidu. Ne izgovaraj te riječi ako nisu ostavile trag pod kožom. Ljubav se ne piše nevidljivom tintom. Ne gledaj tim pogledom uvježbanim za čežnju, čijom caklinom po mekim srcima ostaje tanka brazda. Svila takvih dodira lako pusti krv. Ne laži sebi, na tvojoj mapi puteva nekih imena jednostavno nema. Tamo gdje se istina ne piše, nestaju i ceste i znakovi upozorenja. A ljubav koja traje ne diše na aparatima riječi. Ona živi u imenu duše. 21.3. Svjetski Dan Poezije #poezija #rijeci Izvor photo-Pinterest #biljeznicamojeduse 

 Sve što je dobro za nas, ne dolazi preko noći. S godinama čovjek nekako prestane da se divi onome što dolazi brzo. Nekada smo vjerovali u silinu prvih utisaka, u lakoću riječi, u ono što se dogodi odmah pa nam se učini velikim samo zato što je glasno. Danas već znamo da život rijetko najvrednije stvari donosi na brzinu. Sve što zaista ima dubinu, težinu i smisao… dolazi polako. Gotovo neprimjetno. Kao da nas prvo posmatra izdaleka, pa tek onda odluči da li smo dovoljno sazreli da ga prepoznamo. Jer ono što vrijedi nikada ne ulazi u život uz buku. Ne dolazi da impresionira. Ne dolazi da ostavi efekat. Ne dolazi da se dopadne na prvu. Dolazi tiho. Pomalo stidljivo. I ostaje samo kod onih koji su naučili da ne traže čuda u brzini, nego istinu u trajanju. Možda je baš zato sve najljepše u životu uvijek pomalo sporo. Spora su ona ostvarenja koja nas jednom učine ponosnima na sebe. Spora su sazrijevanja. Spora su iscjeljenja. Spore su promjene koje nas iznutra preoblikuju, a da toga nis...