Bilježnica moje duše

Dani  se pretvaraju da su blagi, a između nas ostaje sve ono što se ne izgovara. Mraz tiho ulazi, kako bi nas primakao jedno drugome do kraja da ne bude ničega što se može sakriti. Približavam ti se lagano kao nepoznatom pismu koje je preživjelo previše premetanja i još uvijek pamti dodir. Čitam te polako, dok svaka praznina između tvojih misli postaje moj nespokoj. Oko nas prašina svjetlosti, pokušava odglumiti mir, ali ne zna ništa o onome što nosimo u sebi. Ono što je nekada bilo sveto ostaje po strani, i posmatra iz daljine. Naše ruke pronalaze jedna drugu bez dogovora, bez objašnjenja, bez razloga, kao da su se oduvijek tražile u mraku. Nepoznato je gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja, jer zrak između naših usana postaje zajednički, udisaj koji se dijeli bez pitanja. U nama se kovitla tiho i opasno, nešto što ne traži dopuštenje i ne priznaje granice koje smo ranije postavili. Jedno prema drugom padamo bez dramatike, bez objašnjenja, kao da je to jedini prirodan smjer. Ne mo...