ONO OD ČEGA BJEŽIMO
Život ima neobičan smisao za ironiju.. Baš kada pomisliš da si naučio šta želiš, on ti pošalje ono od čega si bio siguran da ćeš ostati daleko. Kažu da čovjek najviše izbjegava ono što ga najviše može promijeniti. Ne iz slabosti, nego iz uvjerenja da zna šta mu pripada, a šta ne. I on je vjerovao da zna. Imao je svoje kriterije, svoja “nikad” i svoje tihe granice preko kojih se ne ide. Nije to bilo iz površnosti, više iz potrebe da svijet drži urednim, razumljivim, pod kontrolom. Ali život ne raspravlja. Ne objašnjava. Samo u pravom trenutku donese upravo ono od čega smo okretali pogled, na šta smo se zgražavali, od čega smo bježali. I ne pita da li si spreman. Njihov susret nije bio dramatičan. Nije bilo velikih riječi, niti trenutka koji se pamti kao prekretnica. Više kao tišina koja se zadrži duže nego što bi trebala… i ne ode. I tada se, bez velike buke, susretnu dva svijeta: onaj koji vjeruje očima i onaj koji govori tišinom. Ona nije bila ono što bi nekada primijetio. A ipak...