Bilježnica moje duše

 Postoje ljudi čije emocije nikada nisu bile upitne.. Osjete se u načinu na koji izgovore nečije ime. U pjesmama koje biraju. U pažnji koju poklanjaju sitnicama. U trenucima kada misle da ih niko ne posmatra. Takve emocije ne treba dokazivati, jer se prepoznaju gotovo instinktivno. Ipak, postoji jedna neobična životna zamka. Ponekad nije dovoljno da osjećaji postoje. Ponekad nije dovoljno ni da budu iskreni. Jer osjećaj koji ostane zarobljen između srca i djela s vremenom počinje da gubi snagu. Ne zato što je manje vrijedan, nego zato što je ostavljen da živi tamo gdje ništa ne može rasti, u prostoru između želje i odluke. Čudno je kako ljudi često lakše priznaju emocije svima drugima nego onome kome su namijenjene. Prijatelji ih vide. Porodica ih nasluti. Poznanici ih prepoznaju kroz osmijeh, pogled ili pažljivo odabranu pjesmu. Samo osoba kojoj bi te emocije trebale biti izgovorene ostane da ih skuplja iz tragova, znakova i nedovršenih rečenica. I tako počinje život između redova...

 Postalo je gotovo moderno govoriti o emocijama.. Ljudi danas znaju sve psihološke termine, prepoznaju “traume”, citiraju pjesnike, dijele tekstove o ljubavi, ranjivosti i povezanosti. Znaju tačno objasniti zašto se povlače, zašto se boje bliskosti i zašto im je potreban prostor. Ali negdje usput, između svih tih velikih riječi, kao da su zaboravili ono najjednostavnije - ostati. Ostati kada odnos prestane biti zanimljiva misterija i postane stvaran život. Kada više nije dovoljno poslati pjesmu, lajk ili metaforu, nego sjesti preko puta nekoga i biti dosljedan. Možda je najveća ironija modernih odnosa to što nikada nismo više pričali o ljubavi, a nikada manje znali kako da je živimo. Danas ljudi žele povezanost bez odgovornosti. Prisustvo bez obaveze. Bliskost koja neće poremetiti njihov komfor. I zato mnogi odnosi ostanu zaglavljeni između: “sviđaš mi se” i “nemam kapacitet”. Između pažnje i distance. Između čežnje i bijega. A onda žene poput nje počnu misliti da traže previše sam...

 Da li to ljudi danas bježe od emocija ili od odgovornosti? U današnje vrijeme ljudi su postali nevjerovatno vješti u stvaranju emocije, ali sve manje sposobni da preuzmu odgovornost za ono što tom emocijom probude u drugome. Znaju kako da osvoje pažnju. Kako da pošalju poruku u pravo vrijeme. Kako da nekome uljepšaju jutro sa “dobro jutro, mila”, da noć zatvore nježnošću, da između dvoje ljudi stvore osjećaj posebnosti i bliskosti. Znaju da riječima probude sigurnost, prisutnost i naviku da nekoga očekuješ u svom danu. I upravo tu nastaje problem. Jer mnogi danas pažnju koriste kao uvod u odnos, ali ne i kao njegov nastavak. Na početku se ne štedi na: porukama, emociji, komplimentima, simbolima, pjesmama, ni osjećaju da si nekome važan. A onda, čim druga strana spusti gard i počne osjećati stvarno, nastupi ono čudno povlačenje. Kao da ih preplaši dubina koju su sami stvorili. Poruke postanu kraće. Odgovori sporiji. Toplina se prebaci u tragove, u pjesmu na storyju, u simbol, u pog...

Mali je Nebeski svod da izmjeri moju Ljubav. Preko dana sam Lahor, koji Te nježno voli. A noću poput Meteora, žustro Ti letim u naručje. Ako me i ne vidiš, znat ćeš da sam tu. Raznježi me ta spoznaja da me osjetiš. A Ti..? Ti se mangupski nasmiješ uglovima usana i mudro šutiš. Ali oči te odaju,  Mangupe. Cakle se na Mjesečini i vesele se meni. Poput Leptira si. Nježan a snažan. Anđeo u Vragu. Dječak u Muškarcu. Pratiš me. Pozorno me slušaš kada pričam. Poput djeteta se veselim kada dolaziš. Sve mi Tvoje nedostaje, sve Tvoje volim i Srcem te grlim. Mali je Nebeski svod. Da Ti oda, koliko. #Bilježnicamojeduše Izvor photo-Pintetest

 Grad nikada ne pita koliko imaš godina kada se zaljubiš. To pitaju ljudi. Pogledi. Tišina između rečenica. On je bio jedan od onih muškaraca koji su naučili da nose vrijeme na sebi uredno, dostojanstveno, gotovo kao odijelo. Sijede su mu stajale bolje nego što je očekivao, a iskustvo… dolazilo je u tragovima, ne uvijek u mudrosti. Jer godine ne nauče čovjeka svemu. Posebno ne kako da ne osjeti. I nije ga mučila samo ona. Mučilo ga je ono što ona u njemu budi, potreba da ponovo vjeruje da nije izabran slučajno. Da nije tu zbog navike, usamljenosti ili trenutka, nego zbog nečega što se ne može objasniti na prvi pogled. U svijetu gdje se emocije često mjere trajanjem, a ne dubinom, on je želio barem jednu koja neće morati da se dokazuje. Grad ni nju nije pitao koliko puta je već naučila da prepozna iste priče u drugačijim ljudima. To se vidi kasnije - u načinu na koji sluša, a ne prekida. Ona nije bila od onih koje vjeruju na prvu. Ne zato što ne žele, nego zato što su jednom davno n...