Bilježnica moje duše

  U vremenu kada je sve dostupno na dodir ekrana, postalo je gotovo luksuz sresti nekoga ko zna biti stvarno prisutan. ✍️ Život se, čini mi se, danas sve češće pokušava svesti na ono što nikada nije ni bio. Na ekran. Na notifikaciju. Na nečije “tu sam” koje traje taman koliko i nečija dosada. Na lajk koji dođe brzo, a ne znači ništa. Na srce poslano usput, bez težine, bez namjere, bez stvarne topline iza njega. Na poljubac u poruci, kao zamjenu za usne koje nikada nisu stigle ni blizu. Na status. Na beskrajne poruke u inbox. Na privid nečije pažnje koja se lako daje, jer ništa stvarno ne košta. I možda je upravo tu nastao najveći nesporazum našeg vremena. Počeli smo miješati lonce i poklopce. Počeli smo vjerovati da je prisutnost isto što i dostupnost. Da je pažnja isto što i namjera. Da je dopisivanje isto što i odnos. Da su riječi isto što i djela. Da je nečija učestalost isto što i nečija ozbiljnost. A nije. I nikada neće biti. Jer mreže su, koliko god bile korisne, postale i sa...