SVE OSTALO SU ILUZIJE STVARNOSTI

 

U vremenu kada je sve dostupno na dodir ekrana,

postalo je gotovo luksuz sresti nekoga ko zna biti stvarno prisutan.

✍️ Život se, čini mi se, danas sve češće pokušava svesti na ono što nikada nije ni bio.

Na ekran.

Na notifikaciju.

Na nečije “tu sam” koje traje taman koliko i nečija dosada.

Na lajk koji dođe brzo, a ne znači ništa.

Na srce poslano usput, bez težine, bez namjere, bez stvarne topline iza njega.

Na poljubac u poruci, kao zamjenu za usne koje nikada nisu stigle ni blizu.

Na status.

Na beskrajne poruke u inbox.

Na privid nečije pažnje koja se lako daje, jer ništa stvarno ne košta.

I možda je upravo tu nastao najveći nesporazum našeg vremena.

Počeli smo miješati lonce i poklopce.

Počeli smo vjerovati da je prisutnost isto što i dostupnost.

Da je pažnja isto što i namjera.

Da je dopisivanje isto što i odnos.

Da su riječi isto što i djela.

Da je nečija učestalost isto što i nečija ozbiljnost.

A nije.

I nikada neće biti.

Jer mreže su, koliko god bile korisne, postale i savršeno mjesto za iluzije stvarnosti.

Za one odnose koji zvuče duboko, a nemaju korijen.

Za one čežnje koje se hrane maštom više nego istinom.

Za one patnje koje ponekad više bole zbog onoga što smo zamislili, nego zbog onoga što se zaista dogodilo.

Za ona nedostajanja koja nisu nastala iz bliskosti, nego iz navike, iz dopamina, iz očekivanja, iz praznine koja je tražila bilo kakvu pažnju da se osjeti manje praznom.

I, što je možda najtužnije od svega za izmišljene ljude.

Ne izmišljene u smislu da ne postoje.

Postoje, itekako.

Pišu.

Javljaju se.

Nestaju.

Vraćaju se.

Znaju tačno kada poslati poruku.

Znaju kako da ostave trag taman toliko da ostaneš budna još jednu noć duže.

Znaju kako da probude osjećaj.

Ali ne znaju  ili ne žele  da ga pretvore u stvarnost.

I tu se krije razlika koju mnogi ne žele sebi priznati.

Život se ne vodi na mrežama.

Ne vodi se u inboxu.

Ne vodi se u beskrajnim porukama koje se gomilaju, a nigdje ne vode.

Ne vodi se u obećanjima bez datuma.

Ne vodi se u pažnji koja se pojavi kad nekome odgovara, a nestane čim zatražiš konkretnost.

Ne vodi se u “volim tvoj um”, “nedostaješ”, “ljubim”, “tu sam”, ako iza svega toga nema ni koraka, ni vremena, ni stvarne namjere da se bude prisutan.

Jer život je, u svojoj suštini, mnogo jednostavniji od svih naših modernih komplikacija.

Život je stvarnost.

Biti prisutan.

Ne virtuelno prisutan.

Ne usputno.

Ne kad je zgodno.

Ne kad je dosadno.

Ne kad treba popuniti prazninu između dvije obaveze, dvije samoće ili dvije druge opcije.

Nego stvarno prisutan.

Konkretan susret.

Onaj trenutak kada neko zaista dođe.

Kad ne ostane samo na riječima, nego se pojavi.

Kad se pogled susretne s pogledom i više nema prostora za glumu, za filtere, za odgađanja, za savršeno tempirane poruke koje zvuče kao emocija, a nisu ništa više od navike.

Život je zagrljaj.

Onaj pravi.

Ne emoji.

Ne sličica.

Ne znak.

Nego ruke koje te obgrle i bez riječi kažu: tu sam, stvarno sam tu.

Život je držanje za ruke.

Ne u metafori.

Ne u poruci.

Nego u stvarnosti, gdje dlan osjeti dlan, gdje prisutnost ima temperaturu, gdje bliskost više nije zamišljena, nego opipljiva.

Život je razgovor oči u oči.

Jer mnogo toga što se lako napiše, teško se izgovori kada pogled mora ostati miran.

Mnogo toga što u poruci zvuči uvjerljivo, pred čovjekom izgubi snagu.

A istina, ma koliko bila jednostavna, uvijek najjasnije stoji između dvoje ljudi koji sjede jedno nasuprot drugom i više nemaju gdje pobjeći.

Život je spremnost.

A spremnost se ne dokazuje porukama.

Spremnost se dokazuje dolaskom.

Trudom.

Dosljednošću.

Onim tihim, odraslim odlukama koje ne traže aplauz, ali grade povjerenje.

I život je vrijeme.

Jer ono što nam je zaista važno, za to se vrijeme ne izmišlja  za to se vrijeme pravi.

Sve ostalo su samo izgovori lijepo upakovani u privid pažnje.

Zato danas više nego ikada vjerujem u jednostavne stvari.

U one koji ne pišu samo kad im naiđe.

U one koji ne ostaju samo na ekranu.

U one koji ne hrane osjećaje ako nemaju namjeru da ih žive.

U one koji razumiju da se nečije srce ne drži u inboxu kao ukras, ni u porukama kao razonoda, ni u čekanju kao rezerva.

Jer život nije status.

Nije lajk.

Nije srce.

Nije poljubac poslan kroz ekran.

Nije beskrajno dopisivanje koje nikada ne preraste u stvarni korak.

Život je ono što se dogodi kada neko prestane da glumi prisutnost i odluči da zaista bude tu.

Sve ostalo su iluzije stvarnosti.

A iluzije, ma koliko bile lijepe, nikada nisu zagrlile nikoga, kada je zaista bilo potrebno.

✍️ Ne mjeri se bliskost količinom poruka, nego hrabrošću da se iz virtualnog pređe u stvarno.

Jer život ne živi u inboxu, život se živi tamo gdje neko zaista dođe.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest