Bilježnica moje duše

Nije čovjek ono što pokaže svijetu, nego ono što ostane kad se vrata zatvore. Nisam ja ono što vidiš na meni. Niti ono što iz mene izađe u dodiru sa spoljnim svijetom. Tamo se, htio-ne htio, čovjek mora prilagođavati. Cerekati se na silu. Glumiti kurtoaziju . Stavljati ruku na usta dok zijeva od dosade i istih, iznošenih ponavljanja iz okruženja. Ja sam ono što iz kuće nosim sa sobom, gdje god pođem.Za nekoga osmijeh.Za nekoga oštar pogled. Nekome lijek na ranu. Sa soli sam vazda u deficitu. A i odgoj mi nije da solim. U kući sam ona prava ja. Ona koja majci skuha ono što joj se toga dana jede. Ona koja djetetu pošalje ko zna koju poruku da pita gdje je i šta je, a ono joj odbrusi: „Mamasine, na blok ćeš, nije mi pet godina.“ Ona koja proviri je li se sestra noću otkrila. Ona koja svako jutro, kad majku snenu pogleda, najprije provjeri diše li. Ona što tronda kroz kućanske poslove, jedva se vuče, dok kičma puca, a noge otiču, ali ne kuka. Ne žali se. I svih svojih jedanaest dijagnoza ...