IZA ZATVORENIH VRATA

Nije čovjek ono što pokaže svijetu, nego ono što ostane kad se vrata zatvore.

Nisam ja ono što vidiš na meni.

Niti ono što iz mene izađe u dodiru sa spoljnim svijetom.

Tamo se, htio-ne htio, čovjek mora prilagođavati.
Cerekati se na silu.
Glumiti kurtoaziju.
Stavljati ruku na usta dok zijeva od dosade i istih, iznošenih ponavljanja iz okruženja.

Ja sam ono što iz kuće nosim sa sobom, gdje god pođem.Za nekoga osmijeh.Za nekoga oštar pogled. Nekome lijek na ranu.

Sa soli sam vazda u deficitu. A i odgoj mi nije da solim. U kući sam ona prava ja.

Ona koja majci skuha ono što joj se toga dana jede.
Ona koja djetetu pošalje ko zna koju poruku
da pita gdje je i šta je,
a ono joj odbrusi:
„Mamasine, na blok ćeš, nije mi pet godina.“

Ona koja proviri je li se sestra noću otkrila. Ona koja svako jutro, kad majku snenu pogleda, najprije provjeri diše li. Ona što tronda kroz kućanske poslove, jedva se vuče, dok kičma puca, a noge otiču, ali ne kuka.

Ne žali se. I svih svojih jedanaest dijagnoza nosi uspravno.

Ona sam što vrišti na nepravdu. Što plače ne zato što je cmizdravica, nego od bijesa. Ona što na upornu manipulaciju polupa sve sa stola  pa poslije to isto smeće sama pokupi.

Ona što nosi višak kila i klikera, a manjak sluha i zuba u glavi, pa i s tim balansira kao da je neprocjenjivo blago, samo da svima potaman bude. I ona što sve od reda pošalje u tri lijepe kad joj se popnu na glavu.

Ona sam što je živ insan.
I na leđima, dostojanstveno i dosljedno, nosi i sreće i tuge, i brige i radosti, i osmijehe i suze. Naučila sam da život ne mazi. Život gazi.

I da sramota još postoji u meni, samo je više ne iznosim pred svakoga.
Ne zato što je nema, nego zato što sam naučila kako se i stid i slabost lako pretvore u tuđe oružje. Jer život zna brzo da razuvjeri svakoga ko se kune: „Meni se to nikad ne može desiti.“

I baš zato, ovaj paćenički život živim zahvalna. Za sve što imam. I za sve što nemam. Bez gorčine. Bez pohlepe. Bez žaljenja.

Jer karakter se ne nosi na ulicu kao kaput. Ne vidi se u osmijehu za svijet. Ni u riječima iz reda.
Ni u manirima koji se obuku po potrebi.

Karakter se vidi u kući. Kad se vrata zatvore. Kad te boli, a šutiš. Kad te lome, a ne daš se. Kad sve obaviš,
sve podneseš, sve pokupiš sama  i opet ostaneš čovjek.

A vi? Gdje krijete svoj karakter?

Izvor photo -Pinterest