Bilježnica moje duše

 Grad nikada ne pita koliko imaš godina kada se zaljubiš. To pitaju ljudi. Pogledi. Tišina između rečenica. On je bio jedan od onih muškaraca koji su naučili da nose vrijeme na sebi uredno, dostojanstveno, gotovo kao odijelo. Sijede su mu stajale bolje nego što je očekivao, a iskustvo… dolazilo je u tragovima, ne uvijek u mudrosti. Jer godine ne nauče čovjeka svemu. Posebno ne kako da ne osjeti. I nije ga mučila samo ona. Mučilo ga je ono što ona u njemu budi, potreba da ponovo vjeruje da nije izabran slučajno. Da nije tu zbog navike, usamljenosti ili trenutka, nego zbog nečega što se ne može objasniti na prvi pogled. U svijetu gdje se emocije često mjere trajanjem, a ne dubinom, on je želio barem jednu koja neće morati da se dokazuje. Grad ni nju nije pitao koliko puta je već naučila da prepozna iste priče u drugačijim ljudima. To se vidi kasnije - u načinu na koji sluša, a ne prekida. Ona nije bila od onih koje vjeruju na prvu. Ne zato što ne žele, nego zato što su jednom davno n...