NIJE SVAKI SUSRET POČETAK

 Grad nikada ne pita koliko imaš godina kada se zaljubiš.

To pitaju ljudi. Pogledi. Tišina između rečenica.

On je bio jedan od onih muškaraca koji su naučili da nose vrijeme na sebi uredno, dostojanstveno, gotovo kao odijelo.

Sijede su mu stajale bolje nego što je očekivao, a iskustvo… dolazilo je u tragovima, ne uvijek u mudrosti.

Jer godine ne nauče čovjeka svemu.

Posebno ne kako da ne osjeti.

I nije ga mučila samo ona.

Mučilo ga je ono što ona u njemu budi, potreba da ponovo vjeruje da nije izabran slučajno.

Da nije tu zbog navike, usamljenosti ili trenutka, nego zbog nečega što se ne može objasniti na prvi pogled.

U svijetu gdje se emocije često mjere trajanjem, a ne dubinom, on je želio barem jednu koja neće morati da se dokazuje.

Grad ni nju nije pitao koliko puta je već naučila da prepozna iste priče u drugačijim ljudima.

To se vidi kasnije - u načinu na koji sluša, a ne prekida.

Ona nije bila od onih koje vjeruju na prvu.

Ne zato što ne žele, nego zato što su jednom davno naučile da riječi mogu biti lijepe, a prazne.

Nosila je sebe tiše nego što bi iko očekivao.

Bez potrebe da objašnjava šta je prošla, niti da od toga pravi identitet.

Ali u njenim pauzama između rečenica, moglo se naslutiti, nije joj nepoznato kako izgleda kada neko ostane, a ne zna kako da bude tu.

Nije tražila mnogo.

Možda baš zato što je znala koliko “malo” zapravo znači sve.

Nju nije zanimalo koliko neko može obećati.

Zanimalo ju je koliko može ostati dosljedan u onome što ne izgovori.

I nije se plašila njegovih godina.

Plašila se onog nevidljivog, da li je naučio da voli,

ili je samo naučio da govori o tome.

Grad je nastavio svojim ritmom,

kao da se ništa nije dogodilo.

A ipak negdje između njih, nešto jeste.

Nije to bio susret koji se najavljuje.

Niti onaj koji traži veliko objašnjenje.

Desio se tiho, ali dovoljno snažno da promijeni način na koji gledaju jedno drugo.

On je prvi put zastao duže nego što je planirao.

Ne zbog riječi koje je čuo, nego zbog onih koje nije morao da izgovori.

Ona je prvi put ostala mirnija nego što je navikla.

Ne zato što je vjerovala bez rezerve, nego zato što nije osjetila potrebu da se povuče.

I tu negdje, između pogleda i tišine, dogodilo se ono što se ne planira -prepoznavanje.

Ne savršeno.

Ne bez pitanja.

Ali dovoljno stvarno.

✍️ Jer nije svaki susret početak, ali neki jesu pomjeranje.

On više nije bio samo neko ko traži dokaz.

A ona više nije bila samo neko ko čeka razlog da ode.

Stajali su u istoj tački ne sigurni, ali prisutni.

I možda po prvi put, nije bilo važno šta će biti poslije.

Bilo je dovoljno što se nije moralo pobjeći.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pintetest