Bilježnica moje duše

 Ponekad se zapitam..da li je gore kada neko ne osjeća ništa, ili kad osjeća-ali nikad ne ostane dovoljno dugo da to postane stvarno? Postoje žene koje ne traže savršenstvo. Traže samo da ono što se govori - bude i življeno. A onda im se desi neko ko ne dolazi sa jasnoćom, nego sa osjećajem. Ne najavi se velikim gestama. Ne obeća ništa konkretno. Ali zna tačno gdje da dodirne riječima. I ona osjeti. Ne zato što je naivna, nego zato što prepoznaje toplinu. Zato što vjeruje da iza nje postoji kontinuitet. Ali ne postoji. Toplo-hladno. Blizu-daleko. Prisutan u riječima, odsutan u djelima. Održavanje kontakta bez stvarnog ulaženja u odnos. I tu počinje ona tiha zbunjenost koju niko sa strane ne vidi. Jer nije problem u nedostatku emocije. Problem je u njenoj neusklađenosti. On zna reći da je poželjna. Zna stvoriti osjećaj bliskosti. Zna probuditi želju. Ali ne zna - ili ne želi - ostati u tome. A ona ne traži mnogo. Ne traži savršen tajming. Ne traži stalnu pažnju. Traži samo da ono št...