IZMEĐU OSJEĆAJA i HRABROSTI

 Postoje ljudi čije emocije nikada nisu bile upitne..

Osjete se u načinu na koji izgovore nečije ime. U pjesmama koje biraju. U pažnji koju poklanjaju sitnicama. U trenucima kada misle da ih niko ne posmatra. Takve emocije ne treba dokazivati, jer se prepoznaju gotovo instinktivno.

Ipak, postoji jedna neobična životna zamka.

Ponekad nije dovoljno da osjećaji postoje.

Ponekad nije dovoljno ni da budu iskreni.

Jer osjećaj koji ostane zarobljen između srca i djela s vremenom počinje da gubi snagu. Ne zato što je manje vrijedan, nego zato što je ostavljen da živi tamo gdje ništa ne može rasti, u prostoru između želje i odluke.

Čudno je kako ljudi često lakše priznaju emocije svima drugima nego onome kome su namijenjene.

Prijatelji ih vide. Porodica ih nasluti. Poznanici ih prepoznaju kroz osmijeh, pogled ili pažljivo odabranu pjesmu. Samo osoba kojoj bi te emocije trebale biti izgovorene ostane da ih skuplja iz tragova, znakova i nedovršenih rečenica.

I tako počinje život između redova.

Jedna pjesma kaže ono što nije izgovoreno. Jedna fotografija nagovijesti ono što nije potvrđeno. Jedna poruka probudi nadu, a sljedeća vrati sumnju. Čovjek se uhvati kako iz dana u dan pokušava sastaviti mozaik od sitnih komadića, vjerujući da će se jednog jutra pred njim pojaviti cijela slika.

Ali slike se ne slažu same od sebe.

Za njih je potreban nečiji korak.

Nečija odluka.

Nečija hrabrost.

Godine čovjeka nauče da emocija i namjera nisu isto. Emocija je ono što osjećamo. Namjera je ono što smo spremni učiniti zbog tog osjećaja. I dok emocija može živjeti dugo, namjera se prepoznaje vrlo brzo - u prisutnosti, dosljednosti i spremnosti da neko izađe iz vlastite zone sigurnosti.

Možda zato najviše zaboli kada osjetiš da ljubavi ima, a ipak ne možeš da je dodirneš u stvarnosti.

Kada znaš da postoji, ali je stalno na pola puta.

Dovoljno blizu da ugrije srce.

Dovoljno daleko da ga ostavi praznim.

Takvi odnosi rijetko propadnu zbog nedostatka osjećaja. Mnogo češće  zbog nedostatka hrabrosti. Stalno odgađanje, čekanje pogodnog trenutka, vjerovanje da će sutra biti lakše nego danas.

A vrijeme ima jednu osobinu koju često zaboravljamo.

Ne zaustavlja se dok mi skupljamo snagu.

Ono prolazi.

Tiho i neumoljivo.

I jednog dana čovjek shvati da više nije umoran od čekanja odgovora. Umoran je od toga što se ništa ne mijenja. Umoran od guranja istog kamena uz isto brdo, od razgovora koji nikada ne dođu do kraja, od osjećaja koji se stalno vraćaju na početak.

Tada prestane tražiti velike izjave, obećanja i spektakularne dokaze.

Počne tražiti nešto mnogo jednostavnije.

Jasan korak.

Jer postoje trenuci kada i najsporiji hod vrijedi više od stajanja u mjestu.

✍️ Postoje ljudi koji bježe od sebe. I dok bježe usput izudaraju i one koji su im jasno stavili do znanja da im je stalo.

Godine čovjeka nauče da emocija i namjera nisu isto. Nekada se čini da čovjek gura isti kamen uz isto brdo, iz dana u dan. Malo nade, malo strpljenja, malo razumijevanja. I taman kada pomisli da će kamen ostati na vrhu, on se ponovo otkotrlja nazad.

Možda je zato najteži posao na svijetu nositi osjećaj koji se nikada ne pretvori u djelo.

A možda je upravo to razlika između osjećaja i ljubavi koja ima budućnost.

Osjećaj govori: „Tu sam.“

Ljubav napravi korak i ostane.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest