NOĆ ŠTO SVJETLOST DARUJE

Dani  se pretvaraju da su blagi,

a između nas ostaje sve ono što se ne izgovara.

Mraz tiho ulazi,

kako bi nas primakao jedno

drugome do kraja

da ne bude ničega što se može sakriti.

Približavam ti se lagano kao nepoznatom pismu

koje je preživjelo previše premetanja i još uvijek pamti dodir.

Čitam te polako,

dok svaka praznina između tvojih misli postaje moj nespokoj.

Oko nas prašina svjetlosti,

pokušava odglumiti mir,

ali ne zna ništa o onome što nosimo u sebi.

Ono što je nekada bilo sveto

ostaje po strani,

i posmatra iz daljine.

Naše ruke pronalaze jedna drugu

bez dogovora,

bez objašnjenja,

bez razloga,

kao da su se oduvijek tražile u mraku.

Nepoznato je gdje završavaš ti,

a gdje počinjem ja,

jer zrak između

naših usana postaje zajednički,

udisaj koji se dijeli bez pitanja.

U nama se kovitla tiho i opasno,

nešto što ne traži dopuštenje

i ne priznaje granice koje smo ranije postavili.

Jedno prema drugom padamo

bez dramatike,

bez objašnjenja,

kao da je to jedini prirodan smjer.

Ne moli me za oproštaj u svemu ovome,

Prihvati da neke blizine ne znaju

biti nevine.

Ako je ovo pogrešno,

onda neka ostane još malo,

dok ne naučimo

šta znači disati zajedno,

bez straha da ćemo se izgubiti.

#Biljeznicamojeduse

Izvor photo-Pinterest