MUŠKARAC, OTAC, SUPRUG

 Nije svaki muškarac otac.

Kao što nije svaki muškarac - muškarac.

Ima ih ja kada vam kažem.

Znam ih, vidjela sam, upoznala sam.

Ima i onih muškaraca koji su i majka i otac svojoj djeci.

Onih koji se nakon razvoda od supružnika nisu razveli i od djece, pa uredno nastavili sa “momačkim” životom prepuštajući ženama sav teret istoga, kako to inače bude.

Ima ih.

U manjini su, ali ih ima.

Pravih roditelja.

Graditelja.

Stubova kuće.

Onih koji su ustajali tokom noći, hranili, previjali, uspavljivali svoju mladunčad.

Koji su uzimali bolovanja, nosili po ljekarima, skidali temperature, bdjeli uz postelju.

Onih koji su čuli prva gugutanja, prve riječi, prve korake, prve osmijehe.

Koji su negdje među knjige ostavili napisana prva slova, jer to je štivo najedukativnije.

Ima ih koji su žurili na posao, a trčali sa djetetom u jednoj, a školskom torbom u drugoj ruci.

Koji su “ulijetali” posljednjeg minuta da ne zakasne na školske časove, predstave, manifestacije.

Ima ih koji su preležali sve boginje, pljuskavice, pubertetske faze.

Pričali.

Razgovarali.

Usmjeravali.

Potpuno zanemarujući svoj život, a da bi od dječijeg nešto kvalitetno napravili.

Ima ih koji su dočekali i ispratili male i velike mature, diplome, pohvale sa suzama u očima, ponoseći se više nego iko drugi, jer su napravili “dobar posao” u odgoju svojih nasljednika.

Ima ih koji su, ma iz kog razloga da bilo, ostali prisutni.

Tu su jer su skupili dovoljno hrabrosti, snage i odlučnosti da ostanu.

Svi mi znamo i pričamo o važnosti i žrtvi koju majke podnose za svoju djecu.

Ali malo ih je koji primijete važnost očevog podmetanja leđa u odgoju iste.

Majka je jedna.

Tata može biti svako.

Ali Otac -  malo ko.

U manjini su, ali ih ima.

I zbog toga posebno cijenim takav muški rod.

Jer upravo na takvim muškarcima žena najlakše vidi razliku između onoga što muškarac govori da jeste,  i onoga što zaista jeste.

A ta razlika danas nikada nije bila važnija.

Danas muškarci često imaju standarde.

Duge spiskove želja.

Znaju kakvu ženu žele.

A još bolje znaju kakvu ženu ne žele.

Žele da je nježna, ali da nije slaba.

Žele da je jaka, ali da ih ne ugrožava.

Žele da je posvećena domu, ali da ne bude “obična”.

Žele da gradi karijeru, ali da ne zaboravi da bude žena.

Žele da bude samostalna, ali da ih i dalje treba.

Žele da zna sve sama, ali da im ipak ostavi osjećaj da su oni muškarci.

I tu negdje nastaje najveći nesporazum između muškarca i žene današnjice.

Ne zato što su žene postale previše.

Nego zato što su mnogi muškarci ostali premalo.

Postoje žene koje su nježne.

Meke.

Tihe.

One koje svojom toplinom smiruju kuću, odnose, čovjeka.

Žene koje ne ulaze u prostor bukom, nego prisustvom.

I mnogi muškarci upravo takve žene priželjkuju, jer se pored njih osjećaju veći, jači, potrebniji.

Ali nježna žena nije nužno i naivna žena.

Niti je tiha žena ona koja nema stav.

I upravo tu se mnogi prevare.

Jer i najnježnija žena zna vrlo dobro kada je voljena, a kada je samo iskorištena.

Postoje i one druge.

Jake žene.

Žene ratnice.

One koje su morale same.

Koje su nosile i kada nije imao ko.

Koje nisu birale da budu snažne, nego ih je život natjerao da to postanu.

One koje znaju preživjeti, podnijeti, iznijeti.

One koje znaju stati na svoje noge i onda kada im se tlo izmakne pod njima.

I mnogi muškarci kažu da žele takvu ženu.

Dok je ne dobiju.

Jer jaka žena zvuči privlačno dok je ideja.

Ali u stvarnosti, jaka žena traži jakog muškarca.

Ne dječaka.

Ne nekoga kome će imponovati dok je osvaja, a smetati čim progovori.

Ne nekoga kome je njena snaga zanimljiva dok je na distanci, a prijetnja čim uđe u njegov život.

Postoje žene koje su posvećene domu, mužu, djeci i porodici, i u tome su veličanstvene.

One koje možda ne grade profesionalnu karijeru van kuće, ali godinama grade nešto što se ne može upisati ni u jednu biografiju - dom, porodicu, sigurnost, mir i temelje jedne kuće.

Žene koje ne izlaze iz kuće sa aktovkom, ali izlaze iz sebe svaki dan da bi svima oko njih bilo dobro.

One koje ne grade ime na poslovnim karticama, nego grade toplinu u zidovima, red u danu, mir u noći, djetinjstvo djeci i oslonac čovjeku pored sebe.

I ne, takva žena nije žena koja “ne radi”.

Takva žena vrlo često radi više nego iko.

Bez radnog vremena.

Bez pauze.

Bez slobodnog dana.

Bez plate.

I, što je najtužnije, često bez dovoljno poštovanja.

Zato mnogo govori o muškarcu način na koji gleda takvu ženu.

Da li u njoj vidi nekoga ko “samo sjedi kući”,

ili vidi ženu koja svojim rukama, strpljenjem i odricanjem drži cijeli jedan svijet na okupu?

Jer nije mala stvar graditi karijeru.

Ali nije mala stvar ni graditi kuću iznutra.

A samo pravi muškarac zna poštovati i jedno i drugo.

Postoje i žene koje uporedo grade karijeru.

Koje nose svoju ambiciju, svoj um, svoj poziv, svoju borbu.

Žene koje ne žele birati između onoga što jesu i onoga što osjećaju.

Koje znaju voljeti, ali znaju i stvarati.

Koje znaju biti partnerke, ali ne žele prestati biti i osobe.

I upravo takve žene najčešće nose onu energiju žene ratnice.

Jaku.

Prodornu.

Naviknutu da rješava.

Da spašava.

Da završava.

Da izdrži.

Ali ni tu problem nije u ženi.

Nego u tome da mnoge od njih, naučene da same nose sve, više i ne znaju kako spustiti oružje kada naiđe neko vrijedan mira.

Ne znaju kako da se povežu sa muškarcem, a da ne budu stalno u gardu.

Kako da dopuste sebi nježnost.

Kako da ne vode sve.

Kako da ne kontrolišu sve.

Kako da muškarcu ostave prostor da bude upravo to — muškarac, a ne dječak.

Ali budimo iskreni do kraja — žena ne spušta gard pored prazne priče.

Ne spušta se pored neodlučnosti.

Ne spušta se pored muškarca koji traži poslušnost umjesto partnerstva.

Jaka žena se smiri tek pored sigurnosti.

Pored dosljednosti.

Pored prisustva.

Pored čovjeka koji ne bježi kada naiđe na dubinu.

I zato problem nije ni u nježnoj ženi.

Ni u jakoj ženi.

Ni u onoj koja gradi karijeru.

Ni u onoj koja gradi dom.

Problem nastaje onda kada muškarac ne zna šta zapravo traži.

Ili još gore - kada zna šta traži, ali nema kapacitet da to i zadrži.

Jer jedno je reći da želiš ženu.

A drugo je biti muškarac pored nje.

Jedno je reći da želiš odanu ženu.

A drugo je biti čovjek uz kojeg ona poželi ostati.

Jedno je reći da želiš jaku ženu.

A drugo je ne pokušavati slomiti je čim pokaže snagu.

Jedno je reći da želiš nježnu ženu.

A drugo je ne gaziti tu nježnost čim je dobiješ.

Jedno je reći da cijeniš ženu posvećenu domu i porodici.

A drugo je ne svesti njen trud na “pa ti si kući”.

Jedno je reći da poštuješ ženu koja gradi karijeru.

A drugo je ne doživljavati njenu ambiciju kao prijetnju svom egu.

Na kraju, sve se svede na isto pitanje:

da li muškarac zaista traži ženu  ili samo nekoga ko će nahraniti njegove potrebe, zakrpiti njegove praznine, potvrditi njegov ego i ostati dovoljno tih da ga ne podsjeća na ono što nije postao?

Jer pravi muškarac ne traži ženu koju će umanjiti da bi se pored nje osjećao većim.

Ne traži ženu koju će lomiti da bi dokazao da je vodi.

Ne traži ni majku, ni sluškinju, ni publiku, ni trofej.

Pravi muškarac traži saputnicu.

Partnerku.

Ženu pored koje ne mora glumiti snagu, jer je ima.

Ženu pored koje ne mora bježati od odgovornosti, jer je dorastao njoj.

Ženu pored koje ne mora biti dječak, jer je konačno naučio biti muškarac.

A takvi, kao i oni očevi s početka priče-u manjini su.

Ali ih ima.

I baš zato, kad ih prepoznamo, treba ih cijeniti.

Jer nisu glasni.

Nisu najčešći.

Nisu uvijek prvi koji se primijete.

Ali su oni koji ostaju.

Koji podmeću leđa.

Koji ne bježe.

Koji znaju voljeti bez glume.

Koji znaju ostati bez izgovora.

Majka je jedna.

Tata može biti svako.

Ali Otac malo ko.

Baš kao što muškarac može biti svako.

Ali pravi muškarac- malo ko.

✍️ Neke žene grade ime.

Neke grade dom.

A neke oboje.

Mudri muškarci znaju poštovati svaku od njih.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest