IGRE BEZ GRANICA? NEKA HVALA

 Nisu svi ljudi za ljubav. Neki su samo za igre. Tamo gdje je nečije srce ulog, nije lijepo da se boravi.

✍️ Treba stvari nazvati pravim imenom.

Jer kad god ljudi počnu da uljepšavaju, umanjuju, prekrštavaju i zamotavaju istinu u ukrasni papir, suština ostaje ista.

Samo što je sada ljepše upakovana laž.

A laž, ma kako je obukao, i dalje ostaje laž.

Pa da se razumijemo.

Ne postoji na ovoj planeti muškarac koji iskreno voli ženu, a da mu je svejedno što je ona dostupna svima.

Na izvol’te.

Za svaki poziv.

Za svaku poruku.

Za svaki mig, osmijeh, potrebu, dosadu, prazninu.

Pogotovo muškom svijetu.

I toga svaka žena treba da bude svjesna.

Ne da sebi vrti filmove.

Ne da glumi nedostižnu, a ustvari je dostupna na klik.

Ne da planski izaziva ljubomoru.

Ne da testira tuđe granice samo da bi sebi nahranila ego.

Jer poštovanje se ne gradi igrama.

Ne gradi se scenama.

Ne gradi se taktikama.

Poštovanje se gradi ponašanjem.

Isto tako, ne postoji ni žena koja zaista može poštovati muškarca koji je svima dostupan.

Onog što se pravi dasa.

Onog što je svima “fin”.

Onog što svakoj ostavi malo prostora, malo pažnje, malo pogleda, malo flerta, malo nade.

Onog što koketira, zavodi, zadržava, pa se poslije pravi lud.

I sve to pakuje u ljubaznost, šarm, kurtoaziju, društvenost, harizmu…

Ne.

To nije harizma.

To je neodgojeno hranjenje ega.

I tačka.

Hoćete vezu?

Onda se ponašajte kako dolikuje vezi.

Pogotovo u ozbiljnim godinama, kad bi čovjek već morao znati razliku između pažnje i provokacije, između slobode i bezobrazluka, između šarma i nepoštovanja, između ljubavi i emocionalnog cirkusa.

Razgovor može riješiti mnogo toga.

Ali ne može sve.

Jer ako jedno drugo u vezi konstantno opominjete, prigovarate, skrećete pažnju na osnovne stvari, na ponašanje, poštovanje, prisutnost, granice, lojalnost… onda se treba postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje:

Čemu takva veza?

Jer veza u kojoj moraš nekoga učiti osnovama poštovanja nije veza.

To je ili kozavisnost, ili toksičnost, ili oboje pod istim krovom.

Naravno da svako ima pravo na svoju individualnu slobodu.

I treba da je ima.

I kad je sam.

I kad je s nekim.

Ali isto tako treba biti jasno da neke slobode prestaju onog trenutka kad odlučiš da s nekim gradiš odnos.

Jer veza nije zatvor.

Ali nije ni igralište bez pravila.

Nije ljubav ništa manje slobodna zato što ima granice.

Naprotiv.

Granice su ono što ljubav čuva od svega što je ne umije nositi.

Niko ne treba da razmišlja šta mu partner radi kad nisu zajedno.

Kome se smiješi.

Kome ostavlja prostor.

Kome se javlja “iz dosade”.

Kome odgovara “iz pristojnosti”.

Kome daje ono što pripada intimi odnosa.

Kad ste zajedno - poštovanje treba da postoji.

A kad niste zajedno - poštovanje treba da se vidi još više.

Nije na tebi da drugima objašnjavaš:

“On je moj.”

“Ona je moja.”

To treba da pokaže onaj ko je s tobom.

Nije na tebi da nekoga učiš osnovama ponašanja.

Nije na tebi da držiš predavanja o lojalnosti.

Nije na tebi da moliš za minimum.

Jer onaj ko ne zna da poštuje odnos, ne poštuje ni osobu u tom odnosu.

A gdje nema poštovanja, sve ostalo je samo loše odglumljena bliskost.

Zato na ovakve obrasce ponašanja treba obratiti pažnju odmah.

Ne kad se navikneš.

Ne kad se vežeš.

Ne kad već počneš tražiti opravdanja za nečije nedostatke karaktera.

Odmah.

Jer karakter se ne popravlja ljubavlju druge osobe.

Niko nikoga ne treba moliti za:

poštovanje

pažnju

prisutnost

posvećenost

lojalnost

iskrenost

dosljednost

ljubav

Sve što se moli, već je izgubilo svoju vrijednost.

Onaj ko ne donosi mir, nije vrijedan ni vašeg trenutnog nemira.

Potrebno je biti toliko dosljedan sebi da možeš biti isto toliko lojalan osobi s kojom si.

U suprotnom -čemu zamajavanje?

Čemu veza?

Čemu gluma ljubavi?

Čemu zadržavanje nekoga ako ga ne znaš ni čuvati, ni poštovati, ni voljeti kako treba?

Jer možeš nekoga držati pored sebe, a da ga uopšte ne voliš.

Možeš slati poruke.

Možeš zvati.

Možeš tepati.

Možeš slati srca, poljupce, riječi, obećanja.

Možeš ostavljati utisak bliskosti.

A da iza svega ne stoji ništa osim potrebe, navike, usamljenosti, dosade, ili najčešće - gladnog ega.

Ali to što te neko drži blizu ne znači da te voli.

To se osjeti.

Jer ljubav jeste osjećaj.

Ali ljubav nije manipulacija.

Nije igra živaca.

Nije povuci-potegni odnos.

Nije stalna neizvjesnost.

Nije testiranje granica.

Nije emocionalno mrcvarenje.

Nije toksična dinamika upakovana u strast.

Nije ni ono:

“takav sam ja”.

“takva sam ja”.

“ne mislim ništa loše”.

“to je samo zezancija”.

“ma ti umišljaš”.

Ne.

Kad nekoga voliš, ne praviš ga ludim.

Zato dobro gledajte kakve osobe puštate blizu sebe.

A još bolje gledajte kome dajete prostor u svom životu.

Jer nije problem ko vam prilazi.

Problem je kome vi otvarate vrata.

Kome ostavljate stolicu.

Kome nudite tišinu.

Kome dopuštate da se uvuče u vašu svakodnevicu.

Riječi, djela i postupci moraju da se podudaraju.

A ne da odudaraju kao dva različita čovjeka u istoj koži.

Danas se mnogi služe lijepim riječima.

Slatkim porukama.

Uvježbanim rečenicama.

Naučenim emocijama.

Šarmom iz opšte upotrebe.

I na kraju ispadne da ste povjerovali u ambalažu, a unutra ništa.

Može neko pričati najljepše na svijetu samo da bi došao do vašeg tijela.

I da, fizička bliskost jeste važna.

Jeste bitna.

Jeste prirodna.

Ali nikada nije presudna ako iza nje ne stoje karakter, poštovanje, sigurnost, prisutnost i istina.

Niko ne voli komplikacije.

Ali ljubav nije bezazlena stvar.

Nije razonoda.

Nije usputna stanica.

Nije usputna potvrda da još uvijek možeš nekoga osvojiti.

I život se ne živi sa svakim.

Zato standardi moraju postojati.

Granice moraju postojati.

Kriteriji moraju postojati.

To nije umišljenost.

To nije oholost.

To nije “previše tražiš”.

To je zdrava svijest o vlastitoj vrijednosti.

A ako neko ipak želi da se igra, onda mu treba vrlo jasno pokazati da vi niste ničija usputna zanimacija, ničiji rezervni plan, ničiji ventil za usamljenost, niti tabla za probne poteze.

Svi smo mi, kao ljudi, na neki način oštećeni.

Neko malo.

Neko mnogo.

Neko tiho.

Neko glasno.

I baš zato treba da znamo:

Oštećeni ljudi ili postanu visoko senzitivni, ili nose bijes u sebi jer su nesretni, nezacijeljeni, nedorasli sopstvenim ranama.

A bijes zna svašta.

Zatvori vrata uma,

a otvori riznicu usta.

A nije sve što iz usta izađe -med.

Nekad izađe otrov.

Nekad poniženje.

Nekad manipulacija.

Nekad riječ koja drugome ostane pod kožom godinama.

Zato, ako nisi sa sobom načisto, ne upuštaj se ni u šali u nešto s drugom osobom.

Jer ono što je tebi u jednom trenutku igra, nekome drugom može biti nada.

Ono što je tebi prolazno, nekome može biti ozbiljno.

Ono što bi ti “samo malo”, nekome može ostaviti ožiljak za cijeli život.

E, ne ide to tako.

Naučite da poštujete sebe.

Naučite da volite sebe.

Naučite da budete načisto sa sobom.

Jer samo takvi možete biti pošteni prema drugome.

I uvijek recite kako stvari stoje.

Bolje da vas iskrenost opeče jednom, nego da vas neiskrenost para po srcu svakodnevno.

I nikako ne zaboravite:

Individualna sloboda u vezi ima svoje granice.

Kao i sve u životu.

I ljubav ima granice.

Te granice se zovu:

samopoštovanje.

dostojanstvo.

karakter.

Ko ih ima - zdrav je.

Ko ih čuva - zreo je.

Ko ih ne prodaje ni za nečiju pažnju, ni za nečije prisustvo, ni za iluziju ljubavi -taj zna šta znači voljeti, a ne izgubiti sebe.

✍️ Jer ljubav nikada ne traži da se odrekneš sebe da bi zadržao nekoga. Ako to traži - to nije ljubav. To je igra.A na igre bez granica, ozbiljni ljudi odavno kažu:

Neka hvala.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest