LJUBAV ZRELIH GODINA

 A zrela ljubav?… Ona dolazi tiše. Ali kad dođe, u sebi nosi i mladost i vječnost.

✍️ U zrelim godinama ljubav se ne broji po neprospavanim noćima, ni po vatri koja plane brzo pa se isto tako ugasi.

Ne mjeri se više ni po ludim koracima srca što u mladosti ne pitaju kuda idu.

Jer mladost voli naglo.

Zaneseno.

Neobuzdano.

Kao oluja što ne zna stati.

A zrela ljubav…?

Ona dolazi tiše.

Ali kad dođe, u sebi nosi i mladosti vječnost.

U njoj još živi onaj stari žar što je nekad gorio

bez razuma, ali sada zna kako da grije, a da ne opeče.

U njoj još ima strasti, i te kako je ima…

Samo ona više ne traži da bude skrivena.

Ona se osjeti u načinu na koji te neko pogleda, kao da si mu mir.

U načinu na koji ti prilazi, bez velike buke, a opet

kao da je stigao tačno tamo gdje je oduvijek trebao biti.

U zrelim godinama ruke su možda umornije.

Koža možda nježnije nosi tragove vremena.

Kosa možda već šapuće svojim srebrnim nitima da je život prošao kroz nju.

Ali baš tada…

Zagrljaj postaje topliji.

Dlan postaje sigurniji.

Dodir postaje nježniji.

A poljubac…?

Poljubac više nije samo želja.

On je potvrda.

Da si tu.

Da si voljena.

Da si nečiji mir.

Da si nečiji izbor i onda kada dani nisu laki.

Jer zrela ljubav ne dokazuje se riječima koje lijepo zvuče.

Ona se pokazuje svakog dana. U pitanju: “Jesi li dobro?”

U glasu koji odmah osjeti kad nešto prešutiš.

U ruci koja te traži i kad ne tražiš pomoć.

U tanjiru prinesenom s pažnjom.

U pokrivaču navučenom preko ramena.

U poruci bez razloga.

U poljupcu u čelo.

U onom malom, tihom: “Tu sam.”

A nekad je upravo to najveća ljubavna izjava koju čovjek može dobiti.

Jer u zrelim godinama ne tražiš više da te neko voli glasno.

Tražiš da te voli istinito.

Da te ne uznemiri, nego umiri.

Da te ne zbuni, nego razumije.

Da ne nestaje kad dođu teški dani, nego da ostane

još bliže.

Da ne voli samo tvoje lice, nego i tvoje umore.

I tvoje tišine.

I tvoje strahove.

I tvoje dane kad nisi svoja.

To je ljubav koja ne pita jesi li savršena.

Nego te privije uz sebe kao da si dom.

U ljubavi sijedih kosa i ruku što su mnogo toga preživjele, prisnosti nikada ne manjka.

Naprotiv.

Tek tada bliskost dobije pravo značenje.

Jer tada tijelo više ne traži dokaz.

Nego pripadanje.

Ne traži igru.

Nego sigurnost.

Ne traži prolazno uzbuđenje.

Nego ono što ostaje i kada svjetla utihnu, i kada dan utone u noć, i kada riječi više nisu potrebne.

Sklupčani jedno uz drugo, u ritmu istog daha, dvoje ljudi postaju utočište.

Postaju odgovor na sve ono što ih je život prije toga pitao.

I baš u toj tišini, među naboranim dlanovima, među umornim ramenima, među poljupcima koji više ništa ne dokazuju, nego samo potvrđuju, rađa se ono najstvarnije.

Ljubav koja ne mora da se glumi.

Ljubav koja ne mora da se objašnjava.

Ljubav koja ne bježi od  publike.

Ljubav koja se živi!

Iz dana u dan.

Iz dodira u dodir.

Iz pogleda u pogled.

Iz brige u brigu.

Iz nježnosti u nježnost.

I tada čovjek shvati…

Da prava ljubav nije ona koja te uzdrma pa ode.

Nije ni ona od koje drhtiš jer ne znaš hoće li ostati.

Prava ljubav je ona koja te smiri, a ipak u tebi probudi sve.

Ona koja te želi i kad si umorna.

Koja te grli i kad šutiš.

Koja te pita jesi li jela.

Koja te čuva i kad nisi blizu.

Koja ti poljupcem ostavi trag na čelu, na duši, na dlanu.

Zrela ljubav tek je ona prava.

Tek tada ljubav nije samo osjećaj.

Nije samo strast.

Nije samo blizina.

Tek tada ljubav postaje navika srca.

Mir tijela.

Odmor duše.

I jedino mjesto na kojem ne moraš ništa da dokazuješ.

Tek tada ljubav istinski postoji.

Tek tada ljubav ne traži ime, ne traži definiciju, ne traži potvrdu.

Jer se vidi.

Jer se osjeti.

Jer se živi.

✍️ I tek tada, u tim zrelim godinama, među sijedim vlasima, u rukama koje su preživjele život a nisu zaboravile nježnost…čovjek zaista spozna da ljubav nikada nije zakasnila.

Samo je napokon došla prava.

#Bilježnicamojeduše #Ljubav

Izvor photo-Pinterest