NOVA LJUBAV vs STARA RANA

 Ponekad ne dođe nova ljubav. Dođe samo nečija stara rana prerušena u pažnju.

Danas ljudi prečesto prilaze jedni drugima

ne zato što su spremni za ljubav, nego zato što nisu spremni za samoću.

I tu nastaje najveća zabluda ovog vremena.

Neko se pojavi nježno.

Neko djeluje pažljivo.

Neko probudi ono uspavano u nama što smo jedva smirili.

I taman kada čovjek pomisli da je možda došlo nešto iskreno, ispostavi se da nije došla ljubav…nego nečiji umor, nečija praznina, nečija nedovršena prošlost.

Jer nisu svi koji priđu došli da ostanu.

Neki dođu samo da ih na trenutak manje boli.

I baš tu mnogi pogriješe.

Pomiješaju pažnju sa namjerom.

Bliskost sa iskrenošću.

Prisustvo sa emocijom.

A nije svako “tu sam” zaista ostajanje.

Nekad je to samo predah između dvije tuge.

Zato bi danas, više nego ikad, trebalo znati stati

i sebi priznati istinu:

Ne prilazi nekome

ako još uvijek nekog drugog nosiš u sebi.

Ne traži novu bliskost dok ti srce još uvijek vodi stare razgovore.

Ne budi nečija nada ako u sebi još uvijek liječiš

ono što nisi prebolio.

Ne ulazi u nečiji mir ako nisi smirio vlastiti nemir.

Jer nije pošteno.

Nije pošteno buditi emociju u nekome ko ti prilazi čistog srca, dok u sebi još uvijek čuvaš tragove nekog starog odlaska.

Nije pošteno nuditi pažnju na parčiće, a očekivati da bude primljena kao cjelina.

Nije pošteno držati nekoga blizu samo zato što ti je lakše, dok pokušavaš zaboraviti ono što još uvijek boli.

Ljudi ulaze u nove odnose sa starim ranama.

Govore da su krenuli dalje, a prošlost im još sjedi na grudima.

Traže toplinu, a u sebi nose hladne dijelove koje ni sami nisu dotakli.

I onda se čude što ništa ne uspijeva.

A kako bi i uspjelo?

Klin se klinom ne izbija kad je srce u pitanju!

Može se na trenutak učiniti da je lakše.

Može nova pažnja utišati noć.

Može nečija nježnost umiriti stare šavove.

Može bliskost na kratko prevariti bol.

Ali ono što nije izliječeno, vrati se.

Uvijek se vrati.

I najčešće se vrati preko nekoga ko to ničim nije zaslužio.

Preko nečije iskrene duše.

Preko nečije lijepe namjere.

Preko nekoga ko nije došao da bude zamjena,

nego nova mogućnost.

Jer nije najteža ona pažnja koja je hladna.

Nju je lako prepoznati.

Najteža je ona koja liči na ljubav, a zapravo je samo bijeg.

Zato onaj ko zna sebe više ne pristaje na mrvice.

Ne pristaje na pola.

Ne pristaje na “vidjet ćemo”.

Ne pristaje na prisustvo koje traje samo dok traje nečija usamljenost.

Ne pristaje da bude nečiji međukorak.

Ne pristaje da bude most do zaborava.

Ne pristaje da bude privremena luka za srce koje još uvijek luta.

I nije to surovost.

To je samopoštovanje.

Niko nije dužan da bude lijek za ono što druga strana

nije imala snage da izliječi sama.

Jer s nekim se može samo u cjelini.

Nikako usput.

Nikako iz potrebe.

Nikako zato što je samoća postala teška.

Samo onda kada više ne tražiš spas, nego nekoga s kim želiš ostati.

Jer onaj ko vrijedi ne želi da bude nečiji oporavak.

Ne želi da bude nečiji zaborav.

Ne želi da bude zamjena.

Ne želi da bude privremeni mir.

Želi da bude prioritet.

Onaj pravi.

Čist.

Zreo.

Bez sjena.

✍️ Jer pravi  dolaze tek kada više nikoga ne treba liječiti.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest