LJUBAV U SIVOJ ZONI- NEKA HVALA, NE TREBA

 Zrela ljubav zna šta je privatnost, ali nikada ne pristaje da bude nečija tajna.

Tajna veza ili veza u tajnosti?

A ne… neka hvala.

Ko voli - neka izvoli.

Ali postoje stvari koje, ma kako ih danas pokušavali upakovati u “diskreciju”, “privatnost” ili “zaštitu od tuđih pogleda”, ipak imaju svoje pravo ime.

I treba ih nazvati onako kako jesu.

Jer nije isto biti privatan i biti skriven.

Nije isto čuvati intimu i biti nečija tajna.

Nije isto graditi odnos u miru i držati nekoga u sjeni.

A upravo se tu danas najčešće brišu granice.

Mnogi će reći da ne žele izlagati svoju vezu drugima.

I to je sasvim razumljivo.

Niti svaka ljubav treba publiku.

Niti svaka bliskost mora biti javna.

Niti je išta vrijednije samo zato što je objavljeno, pokazano ili potvrđeno pred svijetom.

Ali…

Zrela ljubav zna šta je privatnost, ali nikada ne pristaje da bude nečija tajna.

To je razlika koju mnogi svjesno zanemaruju.

Privatnost je izbor da nešto sačuvaš.

Tajnost je odluka da nešto sakriješ.

Privatnost ima dostojanstvo.

Tajnost često ima razlog.

I taj razlog rijetko kada govori u korist ljubavi.

Jer ono što je iskreno,

ne traži mrak.

Ono što je čisto,

ne boji se svjetla.

I ne treba se lagati - zna se vrlo dobro šta se najčešće skriva.

Skrivaju se veze bez obaveza.

Skrivaju se odnosi za jednu noć.

Skrivaju se kratka druženja bez pravca.

Skrivaju se usputne priče.

Skrivaju se oni odnosi koji nemaju ni ime ni kičmu.

Skrivaju se ljudi koji bi “malo svega”, ali bez posljedica.

Skriva se bliskost bez odgovornosti.

Prisustvo bez priznanja.

Tijelo bez poštovanja.

Emocija bez namjere.

I to je njihovo pravo.

Ali to nije ljubav.

Jer ono što ima cilj da se gradi,

ono što ima namjeru da traje,

ono što se njeguje, čuva i želi da opstane -

to se ne skriva.

Možda se ne izlaže svima.

Možda se ne nosi na sva zvona.

Možda ne traži publiku.

Ali se ne poriče.

Ne sklanja.

Ne umanjuje.

Ne drži po strani kao nešto što nema pravo na svoje ime.

U tome i jeste suština.

Ljubav ne mora biti javna da bi bila stvarna.

Ali ako mora biti tajna da bi opstala,

onda se s pravom postavlja pitanje -šta to zapravo opstaje?

Jer nije svako skrivanje romantika.

Nije svaka tišina dubina.

Nije svaka “diskrecija” znak zrelosti.

Nekada je to samo zgodan naziv za polovičnost.

Za strah.

Za računicu.

Za odnos koji želi bliskost, ali izbjegava odgovornost.

Za odnos koji uzima ono lijepo, ali ne želi da stane iza toga.

A to je već nešto sasvim drugo.

Zato je važno razumjeti i ovu jednostavnu istinu:

Ako nekoga zaista želiš u svom životu,

naći ćeš način da ga zaštitiš.

Ali ga nećeš sakriti.

Jer zaštita i skrivanje nisu isto.

Diskrecija i poricanje nisu isto.

Privatnost i tajnost nisu isto.

I tu padaju mnoge iluzije.

Danas se previše odnosa zadržava upravo u toj sivoj zoni - dovoljno blizu da postoji bliskost, a dovoljno daleko da nema obaveze.

Dovoljno prisutno da se osjeti,- a dovoljno nejasno da se, po potrebi, negira.

Dovoljno intimno da veže,- a dovoljno neodređeno da se ne mora nazvati pravim imenom.

I baš u takvim odnosima najčešće se gube granice, samopoštovanje i mir.

Jer ne može se graditi nešto ozbiljno tamo gdje se ozbiljnost stalno odgađa.

Ne može se graditi povjerenje tamo gdje se odnos drži u polusjeni.

Ne može se govoriti o ljubavi, a istovremeno se ponašati kao da je njeno postojanje problem.

Ono što zna Bog,

neka slobodno znaju i ljudi.

U Božiji sud vrijedi vjerovati.

Ljudski će ionako uvijek postojati.

Ljudi će pričati i kad voliš, i kad ne voliš.

I kad ostaneš, i kad odeš.

I kad ćutiš, i kad progovoriš.

Ali ako su ljudi razlog zbog kojeg se nešto skriva,

onda tu već postoji problem veći od tuđeg mišljenja.

Jer ljubav koja se odriče svog imena

zbog straha od pogleda, komentara, pitanja ili osude,

teško da ima snagu da nosi ono što ljubav zaista jeste.

A ljubav, ako je stvarna,

ne traži savršen trenutak da bude priznata.

Ne traži mrak da bi opstala.

Ne traži izgovor da bi postojala.

Može biti tiha.

Može biti diskretna.

Može biti sačuvana od svijeta.

Ali ne bi smjela biti skrivena

kao da je greška.

Jer ono što vrijedi,

ne nosi se kao sramota.

Ono što je čisto,

ne drži se u mraku.

Ono što se gradi da traje,

ne stavlja se iza zavjese.

✍️ I baš zato, koliko god se danas miješali pojmovi,

jedna stvar ostaje jednostavna:

Privatnost je izbor dostojanstva.

Tajnost je vrlo često znak da nešto nema hrabrosti da bude ono što tvrdi da jeste.

A ljubav bez hrabrosti, najčešće i nije ljubav.

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest