NIJE SVAKA PAŽNJA NEVINA. SAMO JE TAKO NAZIVAMO

Ne pređe se granica odjednom. Pređe se polako-riječ po riječ.

 

Ispipavanje terena

Nije svaka pažnja znak vrijednosti.

Niti je svaka blizina - bliskost.

Danas je dovoljno nekoliko poruka, par pogleda kroz ekran i malo lijepih riječi

da se stvori osjećaj nečega što možda uopšte ne postoji.

I tu negdje, neprimjetno,

počinje ispipavanje terena.

Kada se žena preko mreža zadrži na riječima muškarca koji zna da ih složi,

ne počne od velikih stvari.

Počne tiho.

Statusom.

Stihom.

Mišlju koja „nije ničija“, a ipak nekako jeste.

U međuvremenu, posmatra.

Pokušava razumjeti gdje stoji.

Ponekad se javi, upozna, predstavi 

onako nenametljivo, „usput“.

Jer rivalke?

Njih je danas na mrežama bezbroj.

I dok sebi govori da je to bezazleno,

već gradi mali prostor u kojem taj odnos ima značenje.

Možda veće nego što je stvarno.

Jer takve stvari ne nastaju bez razloga.

Ne pišu se riječi tek tako.

Ne daje se pažnja bez potrebe.

Ne prelaze se granice „iz radoznalosti“.

Sve to često dobije ime koje najbezazlenije zvuči,

prijateljstvo.

Između muškarca i žene nema prijateljstva, sem koje datira krvnim srodstvom ili iz vrtićkih dana.

A istina je da se neke emocije

ne pojave naglo.

One samo polako promijene ime.

I svima imponuje biti viđen, shvaćen, izdvojen lijepim riječima.

To je ljudski.

Ali pažnja nije uvijek vrijednost.

Niti je dostupnost isto što i bliskost.

Postoje žene koje će biti tu stalno.

Pratiti, lajkovati, pisati, diviti se.

Oduševljavati se slikom, stilom, pojavom.

Odgovarati na svaki mig.

Puniti prostor riječima i prisustvom.

I u toj buci pažnje

lako je pomisliti da je to nešto stvarno.

Ali od takve pažnje se ne raste.

Niti se u njoj pronalazi dubina.

A postoje i one druge.

One koje ne ostaju svuda.

Koje ne reagiraju na sve.

Koje ne fascinira ambalaža.

Jer znaju da je najlakše dotjerati sliku,

a najteže nositi karakter.

One ne traže kontakt po svaku cijenu.

Ne hrane odnos praznim riječima.

Razlikuju iskrenost od šablona,

a bliskost od navike.

Njima je važnije kako neko šuti

nego šta govori.

Jer život se ne živi na mrežama.

Može početi tamo.

Može se naslutiti.

Ali se ne potvrđuje tu.

Potvrđuje se u stvarnosti,

u vremenu provedenom zajedno,

u razgovoru koji ima smisao,

u šutnji koja ne opterećuje,

u pogledu koji ne traži potvrdu.

U običnim trenucima

koji ne traže publiku,

ali su svakako transprentni jer za skrivanje nema 

potrebe.

Tu se vidi ko zna da bude.

Ko zna da sluša.

Ko zna da ostane.

I nije uvijek problem u namjeri.

Nego u tome dokle nešto može otići

dok ga zovemo pogrešnim imenom.

Jer…

i na prijateljskim utakmicama

golovi se daju.

A onda, negdje u toj priči,

postoji i druga strana.

Možda žena koja vjeruje.

Možda porodica koja traje.

Možda djeca koja gledaju i uče šta je odnos.

I dovoljno je malo,

jedno „bezazleno prijateljstvo“ —

da se ta slika počne mijenjati.

Ne naglo.

Nego tiho.

Zato vrijedi zastati.

Ne zbog drugih,

nego zbog sebe.

Jer društvene mreže mogu pokazati interes,

mogu nahraniti ego,

mogu otvoriti vrata.

Ali samo život pokaže

ko je došao da ostane.