A ŠTA NAKON..?

  Postoje ljudi koji cijelog života traže ljubav, a kada im konačno pokuca na vrata, prvi požele pobjeći..

Nekada sam mislila da ljudi bježe od osoba. Danas mislim da mnogo češće bježe od osjećaja koje te osobe u njima probude.

Žele bliskost. Maštaju o njoj. Govore kako im nedostaje neko kome mogu vjerovati, neko uz koga mogu spustiti gard i biti ono što jesu. A onda, kada se takva osoba pojavi, počinje nešto neobično.

U početku daju sve od sebe. Pažnja, poruke, interesovanje, prisutnost. Kao da žele nadoknaditi sve propuštene godine. Kao da su napokon pronašli ono što su tražili. Psihologija za dio takvog ponašanja koristi izraz love bombing -intenzivno obasipanje pažnjom, emocijama i osjećajem posebnosti. Iako ponekad može biti manipulacija, često je nešto sasvim drugo.

Strah.

Jer lako je sanjati ljubav dok je daleko. Mnogo je teže primiti je kada postane stvarna.

Neki ljudi su kroz život naučili da ljubav boli. Da bliskost završava razočaranjem. Da povjerenje ima cijenu. I zato su oko sebe godinama gradili tvrđave. Zidove od opreza, sumnje i potrebe da sve drže pod kontrolom. Toliko dugo su živjeli iza njih da su počeli vjerovati kako ih ti zidovi štite.

A zapravo ih samo udaljavaju od onoga za čim najviše čeznu.

Takvi ljudi rijetko upoznaju nove osobe onakvima kakve jesu. Gledaju ih kroz stare rane. Kroz uspomene na one koji su ih povrijedili. Kroz izdaje koje nisu zaboravili. Kroz strahove koje nikada nisu izliječili.

Pa novoj osobi pripišu stare grijehe.

Vide prijetnju tamo gdje je bila nježnost.

Vide skrivenu namjeru tamo gdje je bila iskrenost.

Vide opasnost tamo gdje je bila ljubav.

I tako, umjesto da upoznaju čovjeka koji stoji pred njima, razgovaraju sa sjenama svoje prošlosti.

A šta se u međuvremenu događa sa osobom koja se pojavila sa iskrenom namjerom?

Ona najčešće dugo ne razumije šta se dešava. Jer jučer je bila važna, poželjna i tražena. Danas nailazi na zidove, distancu i povlačenje. Počinje preispitivati sebe, svoje riječi, postupke i namjere. Traži grešku koju je napravila, a često nije napravila nijednu.

Najveća šteta nije u silini pažnje na početku. Šteta je u očekivanjima koja ta pažnja stvori. Nekome pokažeš kako bi odnos mogao izgledati, a onda se povučeš i ostaviš ga da sam pokušava shvatiti gdje je nestalo ono što je do jučer bilo toliko prisutno.

Osoba koja ostane s druge strane često ne pati zbog onoga što je izgubila, nego zbog nesklada između riječi i djela. Zbog pitanja na koja nema odgovora. Zbog osjećaja da je neko otvorio vrata, pozvao je unutra, a zatim se iznenada udaljio ostavljajući je samu u prostoru koji nije sama izabrala.

I dok se jedna osoba skriva iza svojih strahova, druga se bori sa sumnjom da možda nije bila dovoljna.

A istina je najčešće mnogo jednostavnija.

Problem nije u onome ko je došao otvorenog srca. Problem je u tome što je neko, nakon godina traganja za ljubavlju, konačno naišao na nju - i nije znao kako da ostane.

Možda je najveća ironija života upravo u tome što nas ne udalji nedostatak ljubavi. Udalji nas strah od nje.

✍️ Jer ljubav ne traži savršene ljude. Ne traži ni hrabre. Traži samo dovoljno iskrenosti da skinemo oklop i dopustimo nekome da nas vidi.

A to je ponekad najteža stvar na svijetu.

Ne zato što nema ljubavi.

Nego zato što je konačno ima. 

#Bilježnicamojeduše

Izvor photo-Pinterest